U akademskoj godini studentica Tamara Drašković ostvarila je mobilnost u programu ERAZMUS+. Donosimo Tamarine dojmove.
Najveći pothvat nakon upisa na fakultet!
Bližio se kraj studentskog razdoblja, a ja sam samo željela iz svega izvući najviše što sam mogla. U mome naumu mi je pomogao i Erasmus +. Naime, plakat kojim se pozivalo na mobilnost iz godine u godinu pojavljivao se na hodniku fakulteta te mi je bio sve privlačniji. Godine su prolazile, a ja sam ga samo gledala. Došla je i četvrta godina. Ne znam za druge kolegice i kolege, ali ja sam svake godine pratila koje premete više nećemo imati, koji će biti novi, željno iščekivala raspored i čitala s čime ću se susretati u naredoj godini (to Vam sve piše u Silabusima). U istom iščekivanju na četvrtoj godini vidjela sam da je peta godina odlično koncipirana i znala sam da je sada ili nikada vrijeme za mobilnost. Počela sam se raspitivati, a kada samo se konačno odlučila i krenula u realizaciju počela su navirati pitanja sa svih strana. Kako to da ideš?, Kamo ideš?, Otkuda sada to?, Što ćeš tamo raditi?, Od čega ćeš sve to platiti?, Što s ispitima? Kada ćeš diplomirati, ako odeš? i mnoga druga. E da, odgovor na pitanje otkuda sada to?. Nije to od sada, kao što sam već ranije spomenula. A zašto? Pa iz vrlo jednostavnog razloga. Svi govore da je studentsko razdoblje najljepše u životu, a ja do tada nisam doživjela nešto spektakularno da bih to mogla reći. I otuda je sve krenulo, ako sada ne probam, neću moći reći da sam izvukla od studiranja najviše što sam mogla.
A, sada ukratko kako je sve to izgledalo. Otprilike godinu dana prije samog početka, poslala sam dva prihvatna pisma (koji su dio dokumentacije) u škole u Republici Austriji. Dobila sam odgovor na mail nakon samo nekoliko dana, popunjeno pismo od ravnateljice Osnovne škole Geidorf iz Graca. To je bio znak da san o mobilnosti postaje stvaran. Nakon što je potvrđeno da sam našla školu, krenula sam u prikupljanje dokumentacije i prijavila se na natječaj. Od strane odjela dobila sam veliku podršku i ohrabrenje, a zatim je preostalo samo čekanje objavljivanja rang liste s prihvaćenim kandidatima. Naravno, na mobilnost možete otići i o svojem trošku za što vam nije potreban natječaj, ali to je za mene bilo nemoguće. Došla je i rang lista, prošla sam natječaj i jedino mi je preostalo da još pronađem smještaj jer u mojoj mobilnosti odnosno stručnoj praksi nema studentski prava u drugoj državi što je vrlo važno provjeriti prije same prijave i sve morate naći sami iako za savjet uvijek možete pitati spomenuti Ured.
Meni osobno najveći strah bio je da ne produžim fakultet. Ali na kraju nije to bio nikakav problem jer sam uspjela napisati diplomski rad i to temu Nastava hrvatskoga jezika u inozemstvu u koji sam uklopila i svoju mobilnost te sam jedno od istraživanja provela upravo s učenicima u Austriji. Slijedilo je rješavanje papirologije i preostalo je samo čekanje do ožujka.
Moja mobilnost trajala je tri mjeseca (od ožujka do lipnja 2018. g). Kroz tri mjeseca, radila sam s učenicima različitog podrijetla, neki od njih su naravno austrijskog, hrvatskog, poljskog, francuskog, afričkog, ruskog i ukrajinskog. Radila sam u novom ozračju, u timu, što za sada ne postoji u Hrvatskoj; s djecom prvog, drugog, trećeg i četvrtog razreda. Detalje o samom boravku neću navoditi jer period od tri mjeseca i iskustvo koje sam dobila ne može se sročiti u nekoliko rečenica. Bila sam prihvaćena od svih, učiteljica i ravnateljice, a i od onih svakom učitelju najvažnijih - učenika. Kako mi je bilo te kako je izgledao moj boravak u školi pogledajte u galeriji.
Ništa nije problem ostvariti, ako to zaista želite.
Galerija